NEUSTAVAN OBJEKTIVAN ROK ZA PONAVLjANjE POSTUPKA IZ ČL. 178 ST. 3 ZUP
Ustavni sud je svojom Odlukom IUz-253/2018 od 30.06.2022 godine utvrdio da odredba člana 178 st. 3 Zakona o opštem upravnom postupku nije u saglasnosti sa Ustavom i potvrđenim međunarodnim ugovorom. Odluka je objavljena u „Službenom glasniku RS“, br. 2/2023 od 13.1.2023. godine.
Ovakva odluka Ustavnog suda je i očekivana, imajući u vidu njegove stavove u predmetima IUz-147/2012 (neustavan objektivan rok za ponavljanje postupka u parničnom postupku), IUz-25/2018 (neustavan objektivan rok za ponavljanje postupka u prekršajnom postupku) i IUz-134/2019 (neustavan objektivan rok za podnošenje podataka o visini troškova i zahteva za naknadu troškova u krivičnom postupku).
U suštini, sporno pitanje, u ovom slučaju, svodilo se na to da li propisan objektivan rok iz Zakona o opštem upravnom postupku (u daljem tekstu ZUP) u određenim situacijama (čl. 176 st. 1 tač. 11 i 12 ZUP), čini da se ovo pravno sredstvo ne može smatrati delotvornim sa stanovišta člana 13. Evropske konvencije, odnosno da dovodi u pitanje ostvarivanje prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo?
Zakon o opštem upravnom postupku, razlikovao je dve vrste roka za ponavljanje postupka, jedan subjektivan-90 dana od kada je stranka saznala za postojanje razloga za ponavljanje postupka, odnosno šest meseci od objavljivanja odluke Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava u „Službenom glasniku Republike Srbije“ i drugi objektivan-5 godina od kada je stranka obaveštena o konačnom rešenju. Istekom objektivnog roka, nije postojala mogućnost da se ponovi postupak, čak i ako stranka dobije pozitivnu odluku Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava, koje je upravo ZUP predviđao kao osnov za ponavljanje postupka.
Da biste razumeli koliko je ovo važan problem, pokušaću da vam pojednostavim situaciju kroz sledeći primer: učestvovali ste u nekom upravnom postupku koji je konačno završen negativno po vas, recimo u maju 2015. godine. Vi po pravilu imate pravo na upravnu tužbu pred Upravnim sudom, i pred njim istaknete povrede prava zajemčenih Ustavom i druge nezakonitosti. Recimo da je neki opšti rok za rešavanje predmeta pred Upravnim sudom oko 3 godine. Posle 3 godine, dakle 2018 godine, dobijete opet negativnu odluku-presudu Upravnog suda, protiv koje izjavite Ustavnu žalbu Ustavnom sudu. Da uzmemo da je Ustavni sud Vaš predmet rešio opet posle 3 godine, i vi konačno uspete i dobijete pozitivnu odluku Ustavnog suda 2021. godine. Srećni, dokazali ste konačno da ste bili u pravu, podnesete zahtev za ponavlje upravnog postupka, i shvatite da ne možete da ga dobijete jer vam je istekao objektivan rok od 5 godina?!!!
Dakle, u slučajevima koji se odnose na razloge za ponavljanje postupka iz čl. 176 st. 1 tač. 11 (ako je Ustavni sud u istoj upravnoj stvari, u postupku po ustavnoj žalbi utvrdio povredu ili uskraćivanje ljudskog ili manjinskog prava i slobode zajemčene Ustavom, a istovremeno nije poništio osporeno rešenje) i 12 (ako je Evropski sud za ljudska prava u istoj upravnoj stvari naknadno utvrdio da su prava ili slobode podnosioca predstavke povređena ili uskraćena) ZUP, građani ne mogu da utiču na postupanje Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, odnosno nekada ne mogu da obezbede njihove odluke koje su uslov za ponavljanje postupka u propisanom objektivnom roku. U takvim situacijama, objektivan rok koji je zamišljen, i kao takav normiran, da bude garant pravne sigurnosti, pretvara se u svoju suprotnost i postaje brana ostvarivanju prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo.
Sam Ustavni sud u svojoj odluci jasno zaključuje: «Sud je utvrdio da se odredbom člana 178. stav 3. u vezi sa članom 176. stav 1. tač. 11) i 12) Zakona o opštem upravnom postupku, dovodi u pitanje ostvarivanje drugih prava zajemčenih Ustavom, odnosno zadire u suštinu Ustavom zajemčenih prava, i to konkretno prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo iz čl. 32. i 36. Ustava. Ovo stoga što, u situaciji kada stranka ne može uticati na vremensko ograničenje postupka pred Ustavnim sudom, odnosno Evropskim sudom za ljudska prava, objektivni rok od pet godina za ponavljanje upravnog postupka od dana kada je stranka obaveštena o konačnom rešenju, dovodi u pitanje ustavnu garanciju iz člana 22. stav 1. Ustava, odnosno mogućnost uklanjanja posledica koje su povredom nastale kad Ustavni sud u istoj upravnoj stvari, u postupku po ustavnoj žalbi utvrdi povredu ili uskraćivanje ljudskog ili manjinskog prava i slobode zajemčene Ustavom, a istovremeno nije poništio osporeno rešenje, odnosno kad Evropski sud za ljudska prava u istoj upravnoj stvari naknadno utvrdi da su prava i slobode podnosioca predstavke povređena ili uskraćena.»
Ova odluka Ustavnog suda za građane je veoma značajna, jer im omogućuje delotvornost i efikasnost vanrednog pravnog leka-ponavljanja upravnog postupka. Bez nje, hteli to da priznamo ili ne, ovaj vanredni pravni lek bio bi samo mrtvo slovo na papiru u napred navedenim slučajevima.
